Verzija za printanje Bosanska Kostajnica/MEKAZAZ: Sjecanje
Moje komsije

MOJE KOMSIJE ...


Svakodnevno mi pred oci dolaze dragi i nezaboravni likovi mojih komsija, mozda je to i zbog velike udaljenosti od voljenog rodnog grada,ne znam...

U mislima idem od kuce do kuce,glavnom ulicom pored dzamije,od Ludvikova sokaka pa uz cestu,sve do sokaka pored gostionice.I brojim one kojih vise nema u zivotu,preko cetrdeset samo s jedne strane ulice, koje sam ja poznavao i koji su mene znali.Drugi su morali otici,napustiti rodno ognjiste,kao nasi stari prije sto i cetrdeset godina,negdje su u dalekom svijetu.Kod svojih kuca ih je ostalo svega toliko - da se mogu izbrojati na prste jedne ruke.

U mislima likovi mojih komsija,kao u nekom filmu,u nekom nizu,prolaze mi ispred ociju.Svih se dobro prisjecam,ni jednog nisam zaboravio,ni jedan nije izgubio svoju fizionomiju...

Smiraj je dugog ljetnjeg dana,blago je vraceno sa ispasista,opojni miris lipa uvlaci se kroz netom otvorene prozore,ljudi su izasli iz svojih avlija da se malo osvjeze,djeca su zabavljena svojim igrama.Ramazan je.Svi iscekuju glas mujezina sa munare da najavi aksam,da mogu poceti sa iftarom.Djeca su se prestala igrati i sve su oci uprte u serefu visoke munare,tko ce prvi ugledati odsjaj dragih nam kandilja.Odjednom djeca uglas povikase: "Eno ih!Eno ih!Upalili su se!" Istovremeno zacuo se i ezan sa munare naseg mujezina.I dok si udario dlanom o dlan - nestade svijeta sa sokaka,nigdje zive duze.Samo se nas komsijski pas,sa kojim smo se mi djeca igrali,lijeno vukao pored taraba.Ako bi,kojim slucajem,prosao tada nasom mahalom,osjetio bi jak miris raznih jela i cuo udaranje kasika o sahane i tepsije.Dotle je nas mujezin sisao sa munare i uputio se umornim korakom svojoj kuci da i on iftari.

Malo se znalo o nasem mujezinu Mustafi Besicu,malo je ljudi znalo i njegovo pravo ime,svi su ga jednostavno zvali "mujezin" ili "nas mujezin".Bio je to sutljiv i miran covjek,malo je govorio i u svemu ga je odavala velika skromnost.Strpljivo je podnosio teskoce svoga zivota i svoje siromastvo.Cesto puta sam ga vidio, kada je,odnekud iz sume,na ramenu donosio tesko breme drva,spustao ga pored haremskih vrata,zurno ulazio u dzamiju,penjao se na munaru i ucio ezan svojim jakim, odmjerenim,ali lijepim glasom.Jedina placa mu je,cini mi se,bila kada je na Bajram,poslije molitve,prostirao svoju postekiju na koju su ljudi spustali novac.Bilo je to zasigurno malo od cega je morao hraniti svoju brojnu porodicu,ali nas se mujezin nikad nikom nije pozalio.I dalje je redovito pet puta na dan dolazio u nasu dzamiju i ucio ezan sa munare.

Moj prvi komsija bio je nas imam dugi niz godina Sejfulah Kulaglic,miran i stalozen covjek. Doselio se sa porodicom iz Orahove, sela izmedju Bosanske Dubice i Bosanske Gradiske, koje je nastalo kad i nasa Bosanska Kostajnica doseljenjem izgnanih muslimana iz Srbije 1862.godine. Doselio se jos prije drugog svjetskog rata u nase mjesto i tu i ostao do kraja zivota.Bio je otac Asimu,koji je poginuo u ratu,te Dervisu,Subhi i Zulki.Vjesto se bavio pcelarstvom,ali na starinski nacin,pa su mu se cesto puta pcele znale "orojiti"na neku od nasih sljiva.U mejtefu je bio strog ucitelj,znao je one,koji nisu naucili lekciju,ponekad dohvatiti svojim dugim stapom. Ali,mene nikad nije ni pipnuo,iako sam znao izuciti jednu ili dvije krace molitve,valjda zbog toga sto smo bili prve komsije i sto sam ja bio jedinak u roditelja.U njegovom stanu,koji je bio smjesten na jednoj strani mejtefa, vidio sam u nasem mjestu valjda posljednji tkalacki stan,na kojem su njegova zena i kcerke vjesto tkale cilime,serdzade i ponjave.

Na mjestu danasnje kuce Fuada Jajcanina bila je starinska kuca "na boj" nase komsinice Mine Tihic,zvane Cikanovca.Ta mi je zena ostala u dragoj uspomeni zbog svog postenja i cestitosti,a najvise po urodjenoj cistoci.Imala je dosta djece:
Hasana,Zahu,Fadilu,Adilu,Lidu,Kemala,Ismeta,Ahmeta,Faruka i Adema. Nije mi bilo cesto puta jasno kako je i od cega prehranjivala tako brojnu porodicu.Mladju je djecu cesto kupala trljajuci im noge ribacom cetkom,prethodno im opravsi odjecu,koju je poredala iznad zemljane peci zvane "furuna" da se osusi,jer druge odjece nisu imali.Zimi je rano ustajala i cistila tokom noci napadani snijeg ne samo ispred svoje avlije,nego i ispred avlija svojih komsija.Kada joj se rodio posljednji sin Adem,trazila je od mene da mu nadjenem ime,sto sam rado i ucinio.Pred kraj zivota sa cijelom porodicom preselila se u Zagreb,posjetio sam je jednom i tada sam je vidio posljednji puta, obradovala se neizmjerno i pocastila netom ispecenom sirnicom.Poslije smrti,prevezena je u Bos.Kostajnicu i pokopana na gornjim mezarlucima.

Do Minine kuce bila je stara kuca Avde Tihica,cestitog starine,koji je uvijek bio u bosanskoj narodnoj nosnji,sa ahmedijom na fesu i u caksirama koje su pozadi imale dugi tur.Bio je to visok,koscat i uspravan starac bijele brade i brkova,ali pronicljiva i pametnog pogleda.Znao je dugo pricati o proslim vremenima i o zivotu kakvim se nekad zivjelo. Poslije rata morao je odlezati par mjeseci u zatvoru,samo zato sto se za vrijeme rata rukovao sa poglavnikom Antom Pavelicem,prilikom njegova posjeta Bosanskoj Kostajnici.Umro je par godina poslije,ostali su njegovi unuci Remzija,Nazif,Zija i Mustafa,sa kojim sam se cesto igrao,a koji je sezdesetih godina emigrirao u daleku Australiju.

Svi smo voljeli i postovali Marusku Ikanovic,koju smo jednostavno zvali "Gospoja".Bilo koji savjet da je nekom bio potreban,za lijek ako nekog nesto zaboli,ili ako treba neki kulinarski savjet,ili bilo sta drugo,isao je pitati nasu komsinicu Gospoju.Odlicno je kuhala raznovrsne kolace,koje je znala dijeliti komsijskoj djeci,podjednako je proslavljala svoj katolicki Bozic,kao i muzevljev Bajram.Njen muz Ibrahim je bio dosta tajanstven i nije se bas mnogo sastajao sa svojim komsijama. Krajem dvadesetih godina proslog stoljeca,za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nesto se zamjerio tadasnjim vlastima,pa su ga poslali rano u penziju.Tako je nas komsija Ibrahim koristio tu penziju skoro cetrdeset godina.Ibrahim je dugi niz godina stalno nesto pisao,crtao,racunao... i iza njega je ostalo brdo ispisanog papira.Cesto je od mene trazio sestar i trokute i ja sam se dosta puta zapitao sta to nas Ibrahim toliko pise i crta.Gospoja Maruska nije tome pridavala bilo kakvog znacaja govoreci da Ibrahim "skraba budalastine". Medjutim,bilo bi jako interesantno pregledati taj obimni materijal i vidjeti sta je to Ibrahim zapisivao, naravno ako je taj materijal jos u zivotu. Ibrahim i gospoja Maruska imali su djecu:Adema,koji je sa porodicom zivio u Ljubiji,Zlatu,Halida,koji je bio poznati kostajnicki nogometas, i Lidu,koja se udala za naseg Kostajnicanca Muju Golica.

Sjecam se nase komsinice stare Arife,koja je zivjela u staroj dotrajaloj kuci na mjestu danasnjih kuca mesara Saliha Mujcica i Bejde Curt.Sin joj je poginuo u ratu i od njega joj je ostao unuk Huse.Kako nije imala od cega zivjeti,pocela se baviti vracanjem,tj.gledala je zenama u dlan,u karte i u fildzan,a "lijecila" je oboljele zene,pa i stoku.Jednom je preuzela da "izlijeci" jednu nerotkinju sa sela rekavsi joj da je treba okupati.Iza kuce bila je velika supa i tu ce stara Arifa kupati nerotkinju.Kako bi dojam bio potpun,stalno je vikala:"Polij,vilo!Polij,vilo!"I polijeva "vila",a Arifa i dalje vice:"Polij,vilo!Polij,vilo!"Odjednom Huse promoli glavu sa tavana i viknu iz sveg glasa:"Nejma,majka,vise vode!"I naravno carolija je nestala.Ta se anegdota dugo prepricavala u narodu,a Huso,koji se s nama cesto igrao,na dovikivanje djece:"Polij,vilo!" - samo se osmjehivao.

U dragom sjecanju ostao mi je bracni par Ibrahima i Bilke Ometlic.Ibrahim je bio lovac,ali i vrstan obucar,znao je napraviti cipele,cizme ili sandale,stani pa ih gledaj.Dok je Ibrahim,zvani Siljo bio vecinom ozbiljan,Bilka je bila cista suprotnost:bila je dusevna zena,voljela je smijeh i salu,nikad je nisam vidio ljutu ili namrgodjenu,voljela je svoju,ali i komsijsku djecu,stalno im je dijelila kocke secera ili bombone.Iza Ibrahima i Bilke ostala su djeca:Fadil,Fadila,Hamdija,Bakira i Mehmed,zvani Bijeli,koji je isto tako bio,kao i Halid-Miki,odlican nogometas.

Moje komsije su bili i Ibrahim,zvani Dersan,i Haseda Suljanovic.Dersan je bio nas poznati fijakerista,i ljeti i zimi je vozio putnike na Zeljeznicku stanicu i odatle dovozio nove putnike.Haseda je stalno bila kod kuce i brinula se za stoku i domacinstvo.Mi,komsije,pomagali smo im jednom godisnje i tresnji i dovozenju krusaka takisa sa njihovog imanja na Starom gradu,te pravljenju cuvenog pekmeza u velikim kazanima.Haseda je na kraju vecinu tog pekmeza,koji je kazu bio ljekovit,podijelila rodjacima i komsijama.

U lijepom sjecanju ostao mi je i moj rodjak i komsija Sehab Dzafic,koji je imao svoju stolarsku radionicu, ili kako se tada zvalo "vested",u carsiji,uz samu Uncicu.Sehab je bio pravi majstor svoga zanata,izvrsno je pravio,iskljucivo rucno,ne samo prozore i vrata,nego i
ormare,stolove i stolice,kuhinjske "kredence" i dr.I Sehab je volio "zafrkanciju" i salu,zbijao je sale prvo na svoj,a onda i na tudji racun,i nitko se nije ljutio.Zbog toga sam se silno iznenadio i neizmjerno razalostio kada je,pocetkom pedesetih godina,Sehab sebi oduzeo zivot,skocivsi u Unu,privezavsi prethodno sebi noge i ruke konopcem.Ostavio je iza sebe suprugu Dervisu i djecu Mustafu,Hatu,Ibrahima,Medu i Muharema.


Nikad poslije nisam osjetio tako intenzivan i primamljiv miris pecenog kruha i peciva kao kada ga je,poslije rata,pekao u svojoj pekari nas komsija Hasim Valjevac.Bio je veoma strog otac svojoj djeci,a bojali smo ga se i mi,komsijska djeca.Njegova zena Mina bila je blaga i osjecajna osoba,sjecam se da je dugo plakala na avlijskim vratima,kada joj je sin Hamdija odlazio na odsluzenje vojnog roka -u mornaricu.

Od komsija koji su nesto kasnije doselili u moj komsiluk,spomenuo bih meni drage osobe Ibragu Curta i Saliha Mujcica.


Ibraga Curt mi je ostao u lijepom sjecanju kao covjek sa kojim si mogao u svako doba popricati o svemu i svacemu,ali najvise po tome sto je bio uvijek stalozen,miran i elokventan.Umro je dosta mlad u predvecerje,koliko me sjecanje sluzi,Nove 1980.godine.Iako su se pripremali da cekaju Novu godinu,kad su culi zalosnu vijest o Ibraginoj iznenadnoj smrti,mnogi u gornjem dijelu naseg grada,odustali su od te namjere.Ibraga je bio jedan od sefova u Tiskari,koja je bila tada smjestena nasuprot Starog grada,pored mosta.Ibraga je bio stalozen,miran i dosta ozbiljan covjek,nikada se nikom nije zamjerio,niti je skim dosao u sukob.Njegovom zaslugom dosta se nasih mladjih ljudi zaposlilo u Tiskari.Kada je umro,svi smo duboko zalili naseg dobrog komsiju Ibragu.Njemu je pravo ime bilo Ibrahim,ali ga je njegova dobra majka zvala iz miloste - moj Ibraga,pa su to i svi ostali prihvatili.


U nezaboravnom sjecanju ostao mi je i moj komsija Salih Mujcic,koji je imao mesnicu jedno vrijeme u Hrvatskoj Kostajnici,a poslije u carsiji,koju je kasnije preuzeo njegov sin Hamid,i na kraju u svojoj kuci.

Salih je uvijek bio raspolozen i dobre volje,volio je salu i "zezanciju",cesto je stajao na vratima mesnice i salio se sa onima koji su prolazili ili sa onima koji su ulazili da kupe mesa.U carsiju je uvijek isao biciklom,prethodno povezavsi nogavicu hlaca "stipaljkom" da mu lanac kojiom slucajem ne uhvati nogavicu.Za Omahu bi obavezno odlazio sa porodicom na rijeku Strigovu i na malom brdascu sa desne strane potpaljivao rostilj i poslije sjedio naslonivsi se na malo jastuce."Hajde,komsija,sjedi,kud si navalio,kud zuris,sjedi,evo,hoces li malo teletine ili cevapa ili peke,reci,sta hoces? - nutkao me je cesto.Jednog dana stigla je vijest da je Salih tesko obolio,a odmah zatim i da je umro.Kao i za svakim dobrim komsijom,svi smo zalili za nasim Salihom.


Eh,moje komsije,nikad vise onog i onakvog zivota,onog zajednistva i postivanja jedni drugih,onih posjeta i aksamluka.Dosla su druga i drugacija neka vremena...Nasa Kostajnica je sada sasvim nesto drugo.

Mehmed Kazazovic


(7.09.2004 23:53:00)    Verzija za printanje



 

(c) 2003-2006. Bosanska Kostajnica Online. All rights reserved.